ok, kako to da neko ko ima dvadeset i jednu godinu moze da se ponasa ko tako razmazeno i glupo derle. sve one nedovrsene izjave, pa "nista nista", pa onda oni zajedljivi komentari pa boze moj sta sam ja ikad ikome tako veliko zgresila pa mi se ovako vraca. pa bio mi je najbolji drug, ma i vise od toga, toliko sam mu verovala i bio mi je jako bitan.
nisam nameravala da ovaj blog bude neki dnevnik o mom licnom zivotu, ali trenutno sam toliko ljuta i toliko razocarana i svasta nesto da ne znam ni sama sta da radim.
iskreno govoreci, umara me. imam neopisivu zelju da ga posaljem u tri lepe. a zao mi je, drug mi je, i dalje imam taj naivni osecaj da nije takav kakvim se predstavlja al i dalje imam isti takav nimalo naivni osecaj da je upravo takav. ne zelim da ne pricam s njim, ne zelim cak ni da se svadjam s njim al uzasno, uzasno, UZASNO sam umorna od njegovih ljubomornih, posesivnih gluposti. i povrh svega, i ne gotivim ga nesto narocito.
lepo je to sto je on samouveren al ono njegovo se granici sa arogancijom i umisljenoscu.
ma ne zelim da ga ogovaram, nisam takva, niti on zasluzuje to. samo sam, tuzna...razocarana...izneverena. kako to drugovi postaju tako tudji? kad ona uzbudjenost zbog same price s njim postane prevrtanje ociju na svaku drugu njegovu izjavu? kad nestane ona radost jer je on usetao u vas zivot i umesto nje pojavi se ona teska pospanost svaki put kad ga vidite?
ja nisam osoba koja se lako i preterano veze. s 12 godina ostavila sam svo svoje drustvo i preselila se u drugu drzavu (iz banja luke u beograd). za 6 godina podstanarskog zivota u beogradu promenila sam 4 kuce, sve u drugim krajevima i uvek sam nekako ostavljala poznanike iza. prosle godine moji su kupili kucu u indjiji i sad sam tu. tako da nisam navikla da se vezujem. steta je da nemam neke prijatelje iz detinjstva koje mogu u svakom trenutku pozvati na kaficu i trac partiju nego mesec dana organizujem put u bosnu.
i sad se pitam, da li me on umara jer sam navikla da idem od drustva do drustva ili je to jer ne mogu da podnesem njegovu ljubomoru? da li sam razvila tu naviku da se brzo zasitim necim? ili sam mu jednostavno prebrzo dodelila status najboljeg druga?
on je jedina osoba zbog koje moram tri puta da merim sve sto kazem/uradim. trazim mu dozvolu za sve da on ne bi izvukao neki pogresan zakljucak. da li je to prijateljstvo ili obaveza? kazu mi ljudi da sam, inace, previse popustljiva i da ne treba da trpim nicije kratke zivce. kazu mi i da sam naivna. ali ne znam, verujem da svakome treba pruziti onoliko sansi koliko mislite da zasluzuju. problem je...pruzila sam mu vec tuce sansi vise nego sto zasluzuje. i pruzicu mu i sledecu. da li zarad nekog svog mira? ili iz naivnosti? ne znam, al ne dopustam da mi tek tako postane 'nedrug'.
Posted to Generalna
07/14/2009
Edit
bi meni dosadno, kao i po obicaju, i umesto da ucim, sto bi bilo pametno, odlucih ja da cackam net... sto ionako radim vise nego sto bi trebalo. i tako ja odem na fuckyeahtattoos da gledam tetovaze prema kojima osecam malo vecu strast nego sto je zdravo. doduse, imam samo jednu tetovazu ali!!! imam nameru da uradim jos par...malo vise nego par!!!
da skratim pricu, naletim ja tamo na jednu jako kjut tetovazu i vidim ima link ispod. naravno, radoznala kao sto jesam, odlucih da pratim taj link, i odvede on mene na jedan blog i tamo nadjem ja jednu sliku. tj, nije slika nego vise citat.
i kaze:
"my mobile phone quit as i tried to let my wife know that i was caught in traffic and would be late for our anniversary dinner. i wrote a message on my laptop asking other motorists to call her, printed it on a portable ink jet and taped it to my rear windshield. when i finally arrived home, my wife gave me the longest kiss ever. 'i really think you love me,' she said. 'at least 70 people called me and told me so.'"
i sad, s obzirom da ju je ozenio logicno je da je voli. ali kad sam procitala to prvi put umalo sam zaplakala. tako je romanticno i tako je kjut i da meni moj muz, ma i decko, ma bilo ko, uradi tako nesto imao bi me do kraja zivota!
Posted to Generalna
07/13/2009
Edit
ne, nemam rak. ne znam nikoga ko ima rak, ne znam nikoga ko odaje bilo kakve simptome. ne znam cak ni da li znam nekoga ko mi nije priznao da ima rak. u svakom slucaju, nikad se s istim nisam srela. al, gledam sad ovaj film, umreti mlad. julia roberts, lik ima rak, ona mu glumi bolnicarku, na kraju se zaljube. jea, klise, al...kako je to ziveti s rakom?? nije da zelim da imam rak, nisam radoznala do te mere, al interesuje me. kako je to znati da eventualno postoji sansa da hemoterapija ne urodi plodom i da ces umreti.
citala sam i jednu knjigu, 'before i die', nisam sigurna da li je uopste prevedena na srpski niti da li ce biti. jenny downham je pisala. iskreno, nikad cula za nju. al eto, nasla sam je na 4shared.com i eto, 'ajde da procitam. i jesam. i ukratko, devojka ima rak, zna da joj nema spasa i da ce umreti, pravi tu listu sta zeli da uradi pre nego sto umre i eto, knjiga je o tom nekom njenom ispunjavanju zelja s te liste. ima onih normalnih tipa 'gubljenje nevinosti' pa i onih ludih gde zeli da se gola kupa u lokalnom kanalu koji je, paaa, kanalizacija. iskreno, ko bi zeleo da hoda pored neceg tako prljavog, da ne pricam o kupanju?
i sad mene zanima, sta se desava u glavama ljudi koji znaju da ce umreti? sta im je bitno? da li svi zele da provedu te poslednje mesece s ljudima do kojih im je stalo ili su neki pak malo vise egoisticni. imam druga, na pitanje 'sta bi radio kad bi znao da ce za 6 meseci umreti?' rekao je: "pisao bih dan i noc." sad, lepo je to sto je njemu pisanje toliko bitno, i lepo je sto ima neku zdravu strast i sto zeli da iza sebe ostavi nesto vredno, ali... sta je s onima kojima je stalo do njega? sta je s njegovim roditeljima kojima bi sigurno bilo jako tesko da ga gledaju tako odudjenog od sveta? s nama, njegovim prijateljima? pa ja prva zelela bih da provedem sto je vise vremena moguce uz njega. dobro, nije to samo zato sto mi je do njega stalo malo vise nego do prijatelja.
mozda i lazem, mozda bi mi bilo isuvise tesko da ga gledam znajuci da ce uskoro otici, ali zasigurno ne bih zelela da se on tako odalji od svih i da umre sam. pa niko ne zeli da umre sam, zar ne?
eto, toliko za sad, odoh da gledam film i vama preporucujem isto.
>do vidjenja<
Posted to Generalna
07/12/2009
Edit
i tako, ovo bi trebalo da je moj prvi blog. sta da vam kazem? nemam neki plan kako bi ovaj blog trebalo da izgleda. pretpostavljam da ce ovo biti prikaz nekih mojih misli, zbrka u glavi i random dogadjaja koji su na ovaj ili onaj nacin ostavili neki utisak na mene.
nemam inace obicaj da delim svoje misli sa drugima ali u poslednje vreme mnogi se zale kako sam isuvise zatvorena pa evo, obecala sam ih da cu postati nafurana ludaca koja non stop govori sta misli, a ja, u svakom slucaju, pokusavam da ispunim svoja obecanja.
za pocetak, ja ne koristim velika slova. dobro, koristim ih kad se mora, ali inace ih ne volim nesto mnogo i uglavnom ih izbegavam. therefore, ovde ih necu koristiti. cesto ubacujem izraze tipa ‘kinda’; ‘therefore’; ‘i was like’; i sl. strane reci tako da i ovde nameravam da ih koristim.
a nesto o meni? pa, studiram japanski (da da, te budalastine), ne ide mi nesto narocito al trudim se, bar sam ga polozila za ovu godinu. generalno mi fax slabije ide, al iskreno, nije ni da sam ucila nesto preterano. nameravam da to promenim ali otom-potom. sarkasticna sam dosta, i, kako neki kazu, isuvise liberalna za svoje dobro. to vam znaci da podrzavam sve i svasta (ovim se ogradjujem od svih onih protivzakonitih i na stetu drugima radnji).
nemam neki cilj u zivotu, osim da imam svoju garsonjericu negde u bg-u, da radim u knjizari ili izdavackoj kuci i da prevodim knjige. i da imam tog nekog posebnog pored sebe <3
eto, toliko za pocetak. iskreno, malo sam umorna od pranja tepiha =/ i mucenja da podignem isti. mislim, da li neko kao ja, sa svojih 167 cm i 62 kg treba da bude u stanju da podigne veliki vuneni tepih natopljen vodom??
>do vidjenja<
Posted to Generalna
07/12/2009
Edit